Trodjelna slika s prikazom Bogorodice s Djetetom u centralnom polju, te po četiri scene na krilima, pronađena je 1954. godine u dvorištu jedne seoske kuće u Ugljanu. Budući da je bila u iznimno lošem stanju, odmah je restaurirana u Restauratorskom ateljeu JAZU u Zadru. No izrazito loša očuvanost slike, koja je sva bila izjedena, pocrnjela, s potpuno oštećenim dijelovima slikarskog premaza, i tada važeći principi pri restauraciji, uvjetovali su i opseg radova na umjetnini. Nije uklonjen zatamnjeni površinski sloj "povijesne patine", a nedostajući dijelovi su nadopunjeni preizraženim retušem. Stoga su ostali skriveni inače vrlo izraženi likovni elementi umjetnine, kako u njezinoj polikromiji, tako i u crtežu.
No i u takvom, vrlo lošem stanju očuvanosti, vidjelo se daje riječ o vrlo vrijednom djelu poznog romaničkog slikarstva. Godine 1964. posvetio je "Ugljanskom triptihu" vrijednu studiju I. Petricioli, pa je tako i šira javnost upoznata s ovim značajnim djelom naše kulturne baštine. Pored detaljnog opisa, ukazao je i na paralele, to jest na slične radove u okviru europske slikarske baštine: triptih u zbirci Tyssen-Bornemisza i triptih u zbirci Stoclet, ali i one u domaćoj baštini, prvenstveno zadarsku "Bogorodicu benediktinki". Na osnovu stilske analize i podudarnosti sa srodnim djelima, utvrđuje da je u pitanju "produkt venecijansko-jadranskog kasnobizantskog slikarstva iz početka XIV stoljeća".
Godine 1991. triptih je, uslijed ratne opasnosti, zajedno s ostalim zadarskim umjetninama, pohranjen u sklonište. Neodgovarajući uvjeti u tom prostoru, bitno drukčiji od mjesta u stalnom postavu, prouzročili su na umjetnini određena oštećenja, pa se javila potreba za ponovnim restauratorskim zahvatom. Već su prve sonde pokazale da je potrebno ne samo konsolidirati postojeće stanje, nego ukloniti potamnjeli vosak i kolofonij kao zaštitni sloj iz prethodne restauracije, ali i tzv. "povijesnu patinu".
Tek nakon tako temeljitog čišćenja uočene su sve likovne odlike umjetnine izražene posebnim slikarskim tehnikama, kao što su puncirane aureole na zlatnoj podlozi, specifični linearizam u oblikovanju draperija, izrazite kolorističke vrednote, pa čak i neki ikonografski elementi, posebice na scenama sa krila triptiha. Najznačajnijom se ipak pokazala mogućnost znatno boljeg očitavanja stilskih elemenata, po kojima je "Ugljanski triptih", premda ikonografski konzervativan i, posebice u centralnom polju, čvrsto vezan uz bizantske tradicije, likovno daleko napredniji od srodnih umjetnina, te uz kasnoromaničke i bizantske sheme, uvodi nadahnute i izražajne gotičke inovacije u tretiranju likova i kompozicijskih odnosa, što mu daje posebno mjesto u okviru jadranske likovne kulture ranog 14. stoljeća.