Trodjelna slika s prikazom Bogorodice s Djetetom u cenÂtralnom polju, te po Äetiri scene na krilima, pronaÄ‘ena je 1954. godine u dvoriÅ¡tu jedne seoske kuće u Ugljanu. Budući da je bila u iznimno loÅ¡em stanju, odmah je restaurirana u Restauratorskom ateljeu JAZU u Zadru. No izrazito loÅ¡a oÄuÂvanost slike, koja je sva bila izjedena, pocrnjela, s potpuno oÅ¡tećenim dijelovima slikarskog premaza, i tada važeći prinÂcipi pri restauraciji, uvjetovali su i opseg radova na umjetnini. Nije uklonjen zatamnjeni povrÅ¡inski sloj "povijesne patine", a nedostajući dijelovi su nadopunjeni preizraženim retuÅ¡em. Stoga su ostali skriveni inaÄe vrlo izraženi likovni elementi umjetnine, kako u njezinoj polikromiji, tako i u crtežu.
No i u takvom, vrlo loÅ¡em stanju oÄuvanosti, vidjelo se daje rijeÄ o vrlo vrijednom djelu poznog romaniÄkog slikarÂstva. Godine 1964. posvetio je "Ugljanskom triptihu" vrijedÂnu studiju I. Petricioli, pa je tako i Å¡ira javnost upoznata s ovim znaÄajnim djelom naÅ¡e kulturne baÅ¡tine. Pored detaljÂnog opisa, ukazao je i na paralele, to jest na sliÄne radove u okviru europske slikarske baÅ¡tine: triptih u zbirci Tyssen-Bornemisza i triptih u zbirci Stoclet, ali i one u domaćoj baÅ¡tini, prvenstveno zadarsku "Bogorodicu benediktinki". Na osnoÂvu stilske analize i podudarnosti sa srodnim djelima, utvrÄ‘uÂje da je u pitanju "produkt venecijansko-jadranskog kasnobizantskog slikarstva iz poÄetka XIV stoljeća".
Godine 1991. triptih je, uslijed ratne opasnosti, zajedno s ostalim zadarskim umjetninama, pohranjen u skloniÅ¡te. Neodgovarajući uvjeti u tom prostoru, bitno drukÄiji od mjesÂta u stalnom postavu, prouzroÄili su na umjetnini odreÄ‘ena oÅ¡tećenja, pa se javila potreba za ponovnim restauratorskim zahvatom. Već su prve sonde pokazale da je potrebno ne samo konsolidirati postojeće stanje, nego ukloniti potamnjeli vosak i kolofonij kao zaÅ¡titni sloj iz prethodne restauraÂcije, ali i tzv. "povijesnu patinu".
Tek nakon tako temeljitog Äišćenja uoÄene su sve likovÂne odlike umjetnine izražene posebnim slikarskim tehnikaÂma, kao Å¡to su puncirane aureole na zlatnoj podlozi, specifiÄÂni linearizam u oblikovanju draperija, izrazite koloristiÄke vrednote, pa Äak i neki ikonografski elementi, posebice na scenama sa krila triptiha. NajznaÄajnijom se ipak pokazala mogućnost znatno boljeg oÄitavanja stilskih elemenata, po kojima je "Ugljanski triptih", premda ikonografski konzerÂvativan i, posebice u centralnom polju, Ävrsto vezan uz biÂzantske tradicije, likovno daleko napredniji od srodnih umjetnina, te uz kasnoromaniÄke i bizantske sheme, uvodi nadahnute i izražajne gotiÄke inovacije u tretiranju likova i kompozicijskih odnosa, Å¡to mu daje posebno mjesto u okviru jadranske likovne kulture ranog 14. stoljeća.