Ugljan u najstarija vremena - Autor: Vladimir Alavanja

Otok Ugljan ima sličnu geološku prošlost kao i ostali otoci zadarskog arhipelaga što znači da je izgrađen od stijena mezozojske starosti (razdoblje pred 225-65 milijuna godina). Mezozojiku pripadaju kredne formacije (turon i senon) dolomita u kojima od školjki dominira CHONDRONTA. Tim formacijama pripada područje Ćinte u Čeprljandi kao i područje uz more prema Lukoranu.

Otok Ugljan ima sličnu geološku prošlost kao i ostali otoci zadarskog arhipelaga što znači da je izgrađen od stijena mezozojske starosti (razdoblje pred 225-65 milijuna godina). Mezozojiku pripadaju kredne formacije (turon i senon) dolomita u kojima od školjki dominira CHONDRONTA. Tim formacijama pripada područje Ćinte u Čeprljandi kao i područje uz more prema Lukoranu. Gornjo kredni rudisti vapnenci satkani od školjki RADIOLITIDAE čine najveći dio Ugljana (oko 90 %). U paleocenu (razdoblje pred 65-60 milijuna godina) dominiraju miliolidni vapnenci koji su malo zastupljeni u Ugljanu i to jednom uskom linijom, otprilike od brda Kuran u Čeprljandi pa na rt sv. Petra (Ugljanci kažu Punta Petra). Eocen (razdoblje pred 50-38 milijuna godina) je u Ugljanu zastupljen još manje i to jednom tankom linijom numulatnih vapnenaca oko sjeverne strane brda Kuran u Čeprljandi i jednom uskom linijom od Gornjeg sela na Puntu Petra u Malom Ždrelcu. Kvartarni diluvij (razdoblje od pred 2 milijuna godina do pre 12 000 godina) zastupljen je koštanim brečama i nanosima koji su uočeni u zaljevu Muline prema Punti Petra uz more.

Nakon taloženja gornjo krednih vapnenaca došlo je do tektonskih poremećaja, tj. do boranja koja su uzdigla ovaj teren. U paleocenu (razdoblje pred 65-60 milijuna godina) dolazi do transgresije mora, talože se miliolidni vapnenci. Transgresija mora povećava se u eocenu (razdoblje pred 50-38 milijuna godina) pa se u uleknuća talože numulativni vapnenci. Nakon takvih taloženja sedimenata ponovo se teren giba i dolazi do uzdizanja terena i to od oligoceana (razdoblje pred 38-26 milijuna godina) pa sve do diluvija (razdoblje pred 2 milijuna godina) kada je ovo područje bilo kopno. U diluviju ovo područje tone i more ponovo prodire u doline i tako se otprilike stvara i današnji reljef. Uzvišenja postaju otoci pa tako i Ugljan. Naime cijeli sjeverni Jadran je bio kopno, a more je počinjalo neznatno južnije od Dugog otoka pa dalje vanjskom stranom Kornatskog otočja. U to vrijeme največeg zahlađenja, glacijacije Wirm (razdoblje pred 30 000 godina) more je bilo niže za oko 100 metara, a kopno je bilo pokriveno ledenjacima. Pred 12 000 godina (holocen) nestaje ledeno doba, nastaje nova klima mnogo toplija, a čovjeka starog kamenog doba zamjenjuje čovjek mlađeg kamenog doba. Većini Ugljanaca poznate su na nekoliko mjesta zidine u moru (Muline, Batalaža, uvala Ćinta itd.). Oni pričaju da su te zidine davnih građevina uslijed potresa dospijele pod more. Pričaju da je dio otoka potonuo uslijed potresa. Ugljanci govore o potonulom gradu u Mulinama. Ovo mišljenje je pogrešno jer je znanstveno dokazano da se Jadransko more svakih 100 godina podigne za oko 10 centimetara, dakle more se u posljednjih 2 000 godina podiglo za oko 1,50 metara i tako su te građevine dospijele pod more. Isti proces se odvijao i u Velom Ždrelcu jer su otok Ugljan i otok Pašman sve do srednjeg vijeka bili defakto spojeni, a kanal da bi se moglo proći između njih brodicama izgrađen je tek 1883. godine.

U ovakvim geološkim uvjetima u Ugljanu su nastale dvije pećine i to Pećina kod zaljeva Prkljug (neki kažu i Prtljug) između Lukorana i Ugljana i Vela Karinja jama u Guduću.

Pećina kod zaljeva Prkljug je najveća na cijelom otoku (ukupno ima 6 pećina). Cjelokupna joj je dužina 60 metara. Ulaz u Pećinu nalazi se na 16 metara apsolutne visine. Građena je od rudistnog vapnenca bijele i svijetlo sive boje gustog kompatnog sastava debljine 75 centimetara do 1,50 metra. Slojevi padaju prema sjeveroistoku oko 10 stupnjeva. Ulaz pećine ima širinu 4 metra, a visinu 2,50 metra i nalazi se u jednoj vrtači elipsastog oblika. Pećina počinje dvoranom dužine 12 metara, širine 8 metara, dok je prosječna visina 4 metra. Tlo dvorane blago se spušta prema unutrašnjosti i pokriveno je sitnim kamenjem i ponekim blokom. Ova se dvorana nastavlja u jednu okruglu prostoriju promjera 5 metara, a visine 1,80 metara. Tlo je pokriveno crvenkastom ilovačom odakle vodi jedan malo uzdignuti kanal širok 2 metra, visine 1,50 metara a dužine 10 metara. Drugi krak ide u širok hodnik nekoliko metara, a onda se pećina grana u dva kraka koja se nedugo zatim ponovo spajaju u jednoj dvorani gdje mjestimice strop dostiže 7 metara (speleolozi ih nazivaju dimnjacima). Pod je pokriven masnom ilovačom, zadnji hodnik je duljine 15 metara. U krajnjem dijelu završnog hodnika nalaze se tvorevine u obliku stalaktita. Pećina je potpuno suha. U njoj je dosta hladno. Kada je vani bilo 32 °C, u njoj je izmjereno 15 °C.

Vela Karinja jama u zaseoku Guduće je ulazom na apsolutnoj visini 32 metra. Ova pećina je također građena od rudistnog vapnenca i ima elipsasti ulaz u jednoj vrtači zavlačne dioklazme koja je ispunjena koštanim brečama. U pećinu se ulazi relativno vertikalnim uskim kanalom i tek što se provučemo nađemo se u okruglastoj prostoriji da bi se nakon nekoliko metara pećina proširilia i visina joj se povećala. Glavna dvorana duga je preko 16 metara. Najveća joj je širina 12 metara, a visina 6 metara. Tlo pećine se stalno lagano spušta, pokriveno je manjim kamenjem osim u sjevernom dijelu gdje nalazimo crvenkastu pećinsku ilovaču. U dnu pećine nalazi se nekoliko ovećih blokova kamenja. Pri dnu se nalaze manji stalaktiti. Stropovi i stijenke pećine su hrapavi i sure su boje. Pećina je suha, temperatura u njoj je bila 11 °C kada je vani bilo 35 °C. Zrak je u njoj rijedak, disanje otežano s malo kisika tako da se na dnu pećine ne može zapaliti šibica niti svijeća gorjeti te je neophodno imati baterijsku rasvjetu. Ne preporučuje se duži boravak u njoj.

Nastanak ovih pećina vezan je za subternu eroziju i koroziju voda cijednica i nakapnica, a po svemu izgleda da su nastale u gornjem diluviju. Iz izloženog vidimo da nije točna priča Ugljanaca, da su pećina i Vela Karina jama spojene i da je ovca bačena u Karinu jamu izašla iz Pećine.

Na istočnoj obali Jadrana pa tako i na zadarskom području u geološkom kvartalu u toku pleistocena ili diluvija kada se izmjenjuju ledena i međuledena doba (razdoblje pred 2 milijuna godina do pred 12 000 godina) obitavao je čovjek na otocima, (onda su bili dio kopna) dakle u vrijeme paleolitika tj. starijeg kamenog doba. Još u prošlom stoljeću istraživači spominju nalaze starijeg kamenog doba s otoka Ugljana. Nažalost neznamo točnu lokaciju tih nalaza niti gdje su ti nalazi nakon pronalaska dospijeli. Ovi podaci se ne mogu sa sigurnošću uzeti kao znanstvene spoznaje te tako zasad nije sigurna nazočnost čovjeka u Ugljanu u to doba. Nalazima starijeg kamenog doba možemo se objektivno nadati s obzirom da su pronađeni u Zapuntelu, Molatu, Velom Ratu, Sali, Barotulu, Neviđanima i u nizu mjesta kopnenog dijela zadarskog kraja. Nalazi pripadaju moustérien i aurignacien kulturi, dakle od 50-30 tisuća godina starosti.

U mlađe kameno doba (razdoblje od 10 000 godina do 2 000 godina prije Krista) vlada otprilike današnja klima i današnji reljef.

U predprošlom stoljeću, tj. 1879. godine u Ugljanu je nađeno nekoliko kremenih neolitskih noževa i nešto drugih kremenih predmeta o čemu je izvjestio jedan od naših najpoznatijih arheologa don Frane Bulić. Navedeni predmeti čuvali su se u Arheološkom muzeju u Zagrebu, nešto u Beču, a tri kremena nožića dospjela su u Italiju. Nažalost, svim ovim predmetima gubi se trag. Od znanosti možemo očekivati nalaze mlađeg kamenog dobu u Ugljanu s obzirom što nalaza iz tog doba ima u Kukljici, Dugom otoku, Kornatima, otoku Ižu, a takvi su mnogobrojni na susjednom kopnenom dijelu zadarskog kraja.

Nakon ovako sumarno izloženih rezultata mnogobrojnih znanstvenika i istraživača mjesta Ugljana u zadnjih stotinjak godina na pitanje kada je prvi put naseljeno mjesto Ugljan ne možemo pouzdano odgovoriti. Imamo indicija o boravku ljudi na ovom prostoru u vrijeme starijeg kamenog doba, ali potpunih znanstvenih dokaza nemamo (mada su bili pronađeni i nažalost izgubljeni). Dokaze znanstveno arheološke institucije moraju tražiti prvenstveno istraživanjem Pećine, Vele Karinje jame i njihove okolice te nekih drugih lokacija mjesta Ugljana. Neohodno je Pećinu i Velu Karinju jamu čuvati kao prirodnu ljepotu, a nakon sistematskog arheološkog iskapanja može se turistički valonizirati i prezentirati gostima iz milijunskih evropskih gradova željnih neposrednog kontakta s prirodom i njenim ljepotama.

Pogledano: 2662 puta